Ni arogancija niti defetizam, zlo i fatalističko akceptiranje realonosti, prascena egocentrizam, visoka kultura istine - do puta u središte društvene odgovornosti (drugi dio)

Abstract

Tek je priželjkivana ili očekivana katastrofa, jer svijet moderne nije ispunio svoje ideje ili nadanja vezana uz napredak znanosti, tehnike i industrije, uz napredak znanstveno-tehničke civilizacije. Nije polučio moralni napredak, život u slobodi, miru i pravednosti, u prosperitetu i sreći. Naprotiv, doveo nas je do apokalipse, a ne do života koji bi bio u skladu sa principom stvaranja ili tačnije: samooblikovanja. Čemu kritika moderne? “Što valja činiti?” Doveo nas je do najnemilosrdnije kritike moderne, do iskustva: ”Izabrati život ili zajednički slaviti na samoubilačkoj party.” Moderna je na optuženičkoj klupi. Napose kod Th. W. Adorna i G. Andersa i drugih mislilaca. Moderna sa svim svojim konstitutivnim moćima dospijeva do krize svijeta; veliki monolog kojeg su mogle predstavljati znanosti, koje svoje porijeklo imaju u duhu Evrope, u svojem idealnom dovršenju – da ne kažemo: na kraju – učinio nas je slijepim. Mi nismo u stanju da spoznamo i da učimo granice rasta znanja i znanosti, da sebe učinimo odgovornim za napredak znanosti u različitim sferama. Mi smo zaboravili pitanje: “Što valja učiniti? Napustiti ili sudjelovati?

Drugo kao uvjet samosusretanja i identiteta
Zaboravili smo – evo, na kraju 20. stoljeća u vihorima nacional-fašističkih afekata – hermeneutički nauk: i u drugom i u drugotnosti možemo naći način da dosegnemo samosusretanje, vlastiti identitet, ljudsko dostojanstvo, pravo na slobodu. Opijenost strahom od apokalipse odavno je splasnula; najsretnija ura evropskih naroda, koja je otkrila radosti straha i radosti kolektivnog poremećaja vitalnosti, odzvanja u zaboravu apokalipse. Tako Anson Rabinbach demonstrira tu ideju da moderna ne samo da nije zaustavila epohalni slom civilizacije, nego ga je tek omogućila. Stoga je slijepa za svoje sudioništvo i u zaboravu apokalipse. To on demonstrira na nekim nama dobro znanim tekstovima: na Blochovom i Benjaminovom mesijanizmu u “Geist der Utopie” (E.Bloch). U ezoteričnim spisima o filozofiji jezika on se suočava sa djelom Kritik der deutschen Intelligenz (Kritika njemačke inteligencije) što ga je napisao Hugo Ball. On počinje sa bolnim denunciranjem karijere Hugo Balla; ona mu je najrječitija. On s pravom podsjeća da su u 20. stoljeću bujali ekstremi: biti dadaist, pacifist, katolik, ”invertirani nacionalist”, kakvih je u nas bilo sijaset, i konačno biti antisemit, kršćanski ili nekršćanski. Biti demokrata, onaj koji treba da uništi duh, dušu ljudima da ne bi bili u stanju prepoznati ideologiju koja ponižava duše, rastura ljudsko dostojanstvo, i na nesreću ljudi koji put su u tome uspijevali