Ni arogancija niti defetizam, zlo i fatalističko akceptiranje realonosti, prascena egocentrizam, visoka kultura istine - do puta u središte društvene odgovornosti (prvi dio)

Abstract

Tek je priželjkivana ili očekivana katastrofa, jer svijet moderne nije ispunio svoje ideje ili nadanja vezana uz napredak znanosti, tehnike i industrije, uz napredak znanstveno-tehničke civilizacije. Nije polučio moralni napredak, život u slobodi, miru i pravednosti, u prosperitetu i sreći. Naprotiv, doveo nas je do apokalipse, a ne do života koji bi bio u skladu sa principom stvaranja ili, tačnije, samooblikovanja. Čemu kritika moderne? “Što valja činiti?“ Doveo nas je do najnemilosrdnije kritike moderne, do iskustva: ”Izabrati život ili zajednički slaviti na samoubilačkoj party.” Moderna je na optuženičkoj klupi, napose kod Th. W. Adorna i G. Andersa i drugih mislilaca. Moderna sa svim svojim konstitutivnim moćima dospijeva do krize svijeta; veliki monolog kojeg su mogle predstavljati znanosti, koje svoje porijeklo imaju u duhu Evrope, u svojem idealnom dovršenju – da ne kažemo: na kraju – učinio nas je slijepim. Mi nismo u stanju da spoznamo i da učimo granice rasta znanja i znanosti, da sebe učinimo odgovornim za napredak znanosti u različitim sferama. Mi smo zaboravili pitanje: “Što valja učiniti? Napustiti ili sudjelovati?”

Drugo, kao uvjet samosusretanja i identiteta. Zaboravili smo, evo, na kraju 20. stoljeća u vihorima nacionalno-fašističkih afekata – hermeneutički nauk: i u drugom i u drugotnosti možemo naći način da dosegnemo samosusretanje, vlastiti identitet, ljudsko dostojanstvo, pravo na slobodu. Opijenost strahom od apokalipse odavno je splasnula; najsretnija ura evropskih naroda, koja je otkrila radosti straha i radosti kolektivnog poremećaja vitalnosti, odzvanja u zaboravu apokalipse. Tako Anson Rabinbach demonstrira tu ideju da moderna ne samo da nije zaustavila epohalni slom civilizacije, nego ga je tek omogućila. Stoga je slijepa za svoje sudioništvo i u zaboravu apokalipse. To on demonstrira na nekim nama dobro
znanim tekstovima: na Blochovom i Benjaminovom mesijanizmu u “Geist der Utopie” (E. Bloch). U ezoteričnim spisima o filozofiji jezika on se suočava sa djelom „Kritik der deutschen Intelligenz“ („Kritika njemačke inteligencije“), što ga je napisao Hugo Ball. On počinje sa bolnim denunciranjem karijere Hugo Balla, ona mu je najrječitija. On s pravom podsjeća da su u 20. stoljeću bujali ekstremi: biti dadaist, pacifist, katolik, ”invertirani nacionalist”, kakvih je u nas bilo sijaset i, konačno, biti antisemit, kršćanski ili nekršćanski. Biti demokrata, onaj koji treba da uništi duh, dušu ljudima da ne bi bili u stanju prepoznati ideologiju koja ponižava duše, rastura ljudsko dostojanstvo i na nesreću ljudi koji put su u tome uspijevali.