Balkanski ratovi i muhadžirski pokreti (1912- 1913)
Abstract
“Zlatni vijek” nacionalne državnosti na Balkanu, regionu kontakata i kontrasta između hrišćanstva i islama, između Istoka i Zapada, od Berlinskog kongresa do Prvog svjetskog rata, bio je razdoblje nacionalnih napetosti i pokušaja da se “povijest ispravi ne samo perom nego i agresivnom državnom politikom”. Protjerivanja i masovni egzodusi čitavih populacija, posebno muslimana, svoj su vrhunac doživjeli u balkanskim ratovima 1912/1913., koji spadaju među “najreprezentativnije ilustracije eksploatacije neznanja, predrasuda, fatalizma, političke zaostalosti nerazvijenih društava”.
Nacionalšovinističke strasti i vjerska netrpeljivost našli su izraz u ubijanju, protjerivanju, pljački i paljenju kuća muslimana. U tome nije zaostajala nijedna od vojski balkanskih država u ratu protiv Osmanskog carstva. S balkanskim ratovima je okončan proces započet 1877/1878. kojim su muslimani na većem dijelu Balkana od dominantne vjerske zajednice postali manjina u nemuslimanskim državicama kojim će vladati nekadašnji sultanovi podanici. Protjerivanja i iseljavanja muslimanskog stanovništva utjecala su na suštinske izmjene etničko-vjerske strukture na Balkanu. Prijelomne događaje u historiji Balkana treba prikazivati s različitih pozicija, s pozicija svih aktera u njima, kao i iz perspektive običnih ljudi.
