Novele i putopisi Alije Isakovića
Abstract
Isakovićeve zbirke novela i priča Semafor (1966) i Taj čovjek (1975) značile su radikalan raskid s već ovještalim obrascima bosanskohercegovačke pripovijetke, što su mimetičkim prosedeom zasnovanim na epskom ili na baladesknom narativu posredovale ˝sudbinski značajne˝ teme društvenog ili erotsko-ljubavnog sadržaja, a ucjelovljene linearno-hronološkim fabuliranjem u pripovijesti čvrstih, koherentnih oblika. Nije li se, naime, upravo u pričama Alije Isakovića, Seada Fetahagića (Četvrtak poslije petka, 1960) i Nedžada Ibrišimovića (Kuća zatvorenih vrata, 1964) začela sumnja u ˝velike priče˝, s bitno izmijenjenim razumijevanjem pripovjedačkog prosedea, s likovima autsajdera i izopćenika i naglašenim pomakom na podsvjesno-iracionalne senzacije, subjektivno vrijeme u kojem se pretapaju i lome, stapaju ili sudaraju disperzivni fragmenti prošlog i sadašnjeg, stvarnog i fikcionalnog.
