Anatomija jednog paradoksa
Abstract
Esej Ivana Lovrenovića koji je dobio nagradu „Midhat Begić“ za najbolji esej 2008. godine pr etenciozni je pokušaj autora da revalorizira recepciju Andrićeva književnog djela i da preispita vrijednosnu poziciju toga djela u historiji književnosti, pri čemu Lovrenović posebnu pažnju posvećuje onom dijelu kritike koji u Andrićevu opusu otkriva i obrazlaže njegove ideologijske pozicije. Međutim, Lovrenovićev esej suštinski je inferioran prema ovim kritičarima Andrićeva opusa, i istovremeno je metodološki neadekvatan u odnosu prema Andrićevu djelu: Lovrenović kombinira u svome eseju metode koje su inkompatibilne, koje su čak međusobno protivrječne, tako da autor u cijelome eseju – nesvjestan vlastitih metodoloških protivrječnosti – gradi metodološki galimatijas, demonstrirajući metodološku nekonzistentnost te istraživačku nekompetentnost i nezrelost.Nastojeći da otkrije navodni paradoks u recepciji Andrićeva književnog opusa, Lovrenović je ispisao
esej koji je sam, zapravo, sav od paradoksa, tako da esej predstavlja primjer metodološke nekompetentnosti u tumačenju i vrednovanju književnog djela.
