Inter/kulturalna filozofija, filozofija Karla Jaspersa

Abstract

Kako je moguće naći put „od kraja evropske filozofije do nadolazeće svjetske filozofije“? Jaspers je davno uvidio mogućnost postevropske filozofije budućnosti u liku svjetske ili interkulturalne filozofije. Nama je danas nepojmljiva ova mogućnost koja u jednoj svojevrsnoj dramaturgiji uma otvara svim kulturama zajednički život u zajedničkom prostoru mišljenja. Karl Theodor Jaspers je jedan od najznačajnijih filozofa u 20. stoljeću. Bio je psihijatar, filozof, politički mislilac, kritičar totalitarnog sistema, pervertirane povijesti i ideologije, nacizma i komunizma. Njegova filozofija, kao i filozofija Karla Popera, i u 21. stoljeću je iznimno značajna: u kritici nihilističkih i iracionalističkih stremljenja, fetišiziranja znanosti i tehnike. U središtu je ideja o formama života u kojima se pokazuje istinitost ideje o slobodi i odgovornosti, o toleranciji i pluralizmu, o sposobnosti da se umno egzistira. Dovoljno je reći da s umom izbjegavamo i totalizirajuće figure mišljenja i djelovanja, i pustoš relativizma, indiferentnog prema pitanjima morala. Jaspersov liberalno-prosvjetiteljski način mišljenja, njegov pojam filozofske vjere, šifarskog pisma i transcendencije, promišljanje budućnosti čovjeka u znanstveno-tehničkom razdoblju, ideja svijeta i jedinstva mišljenja osvjetljava najznačajnija pitanja suvremenosti. Ona je u znaku očuvanja slobode i uma, istine u vr emenu koja nije odijeljena od ljudskog bića; ona je „istina na putu“, odluka dase stvara isačuva sloboda, ono što je za Jaspersa bezuvjetnost egzistencijalne odluke“. Izgnani smo kao ljudi ako egzistencijalno ne osmislimo ta pitanja sada već u post/evr opskoj, svjetskoj filozofiji. Želimo opušteno opažanje i argumentiranje, s onu stranu agonije ne samo evropske civilizacije, drame napretka od novovjekovlja do suvremenosti. Angažirani mislioci ne proriču rat civilizacija, kultura i religija; u ova prijelomna vremena ne unosimo teoriju o propasti koja ima svoje posredne i neposredne pomagače u elektr onskom imperijalizmu,
u carstvu medija. I ovaj pisac govori „u ime onog tr enutka koji on interpretira“, koji svakako nije fantazmagorična ideja, ili zavodljiva fatamorgana.

Već od 1954. godine Karl Theodor Jaspers za ovog pisca nije ono destruktivno opijajuće u „monizmu građanskog uma“ koji u doba teatralizacije slobode i istine odgovara „infantilnim porivima“. I u formi sjećanja na filozofske susrete sa ovim misliocem još od 1954. godine u Skoplju, Sarajevu, Zagrebu, Beogradu nastojim misliti fašizam, neofašizam, kružno kretanje totalitarnog svijeta, misliti dvoznačnost drame napretka, s onu stranu sadizma i mazohizma, „masovno uzbuđujućeg“, introniziranja potrošnog dobra. Prisjećam se Theodora Wiesengrunda Adorna čije je djelo bilo kontrapunkt Jaspersovoj filozofiji. Ono što im je isto – različito je: „Ono novo u svom kolektivnom obličju, od koga nešto odaje već žurnalistička crta kod Baudelair ea, kao i Wagnerovi zaglušni doboši, jeste ustvari vanjski život, iskuhan u stimulirajuće i osakaćujuće opojno sredstvo: nisu zaludu Poe, Baudelaire i Wagner bili teško bolesni karakteri“ (Adorno).