Homage za fra Petra Anđelovića, negdašnjeg provincijala Bosne Srebrene

Abstract

Srela sam ga, sad već možemo reći davne, ili gotovo davne 1991. ili 1992. godine, zavisi kako gledamo na ‘davnost’. Iz ptičije perspektive zrelosti, ili iz žablje perspektive djetinjstva. Naravno, ovdje u Sarajevu, u sjedištu neke vrste rezidencije franjevačkog provincijala, u ugodnom ambijentu nedaleko od Višnjika, kao novinar.  S poželjnom dozom uzbuđenja koje sam godinama njegovala, za razliku od nekih drugih koji o uzbuđenju ili ne govore, odbijaju ga, ili nas uvjeravaju kako ono (kod njih) uopće ne postoji. Za mene je prisustvo uzbuđenja potvrda odgovornosti, ona snaga koja mi je trebala da se u životu ne zaboravim, previše ne opustim, ili nedao bog u rutinu-traku ne pretvorim. Uzbuđenje pred radni zadatak predstavljalo je želju da rezultat ispadne po najboljemu, i da se i sagovornik i ja, poslije, čak i godinama poslije, osjećamo dobro.