Konfluentno obrazovanje - geometrija dijaloške zajednice i interkulturalnog dijaloga
Abstract
(1) Svako tvorenje dijaloške zajednice mora započeti dijaloškom pedagogijom. Da bi dijaloška pedagogija mogla biti prethodnica interkulturalnog dijaloga,ona, smatra autor, mora promicati konfluentno obrazovanje. To je zato što interkulturalni dijalog ima svoj početak u konfluentnom učenju/podučavanju. Zahvaljujući učenju, čovjek kao pojedinac i čitav ljudskiodr mogu izbjeći opasnosti rasizma, šovinizma, etnocentrizma, ksenofobije i razne oblike ponižavanja, tlačenja i ugnjetavanja ljudi. Drugim riječima, dijaloška pedagogija ima i svoje polazište i svoje ishodište u konfluentnom obrazovanju. Ovo obrazovanje čovjeku pruža sve moguće humanističke alternative i predstavlja najkraći put njegovog uzdizanja do humaniteta.
(2) Iz ugla demokratskih odnosa, na dijalog se gleda kao na osnovnu političku taktiku i strategiju, a iz ugla obrazovanja kao na konfluenciju koja omogućuje da se u svijest ljudi dijaloški slijevaju sadržaji temeljnih ljudskih vr ednota. Zato autor u svom radu posebno analizira dijalošku paradigmatičnost teorije konfluentnog obrazovanja. Procesi konfluencije omogućuju da se biološki individuum transformira u ličnost koja će istodobno željeti da živi s drugima i za druge. U radu se ističe da je konfluentno obrazovanje geometrija interkulturalnog dijaloga. Ovu geometriju (dijalošku paradigmatičnost) čini šest oblika učenja: učitiznati, učiti činiti, učiti živjeti s drugima i za druge, učiti biti, učiti vrednovati i učiti vjerovati.
(3) Teorija konfluentnog obrazovanja uspostavlja potreban kontakt s dijaloškom filozofijom i tako tvori dijalošku pedagogiju i/ili međukulturalnu pedagogiju. Dijaloška paradigmatičnost ove teorije dozvoljava slobodan pr otok međukulturalnih vrednota i značenja koja prolaze kroz grupe, skupine i narode. Ona smanjuje otpor ovom protoku (otpor u električnom pr ovodniku stvara toplotu). Dijaloška paradigmatičnost teorije konfluentnog obrazovanja je superprovodnik. Dijaloška paradigmatičnost ove teorije omogućuje da prevazilazimo antagonističku akulturaciju, a uspostavljamo interkulturalni dijalog. Nema međusobne tolerancije, poštivanja i razumijevanja bez spremnosti da učimo jedni od drugih. Otuda nacije, kulture i religije prvo moraju stupiti u pedagoški dijalog da bi mogle sudjelovati u političkom, interkulturalnom i religijskom dijalogu.
