Dijalog između svijeta i čovjeka

Abstract

Finkov rad očito ne nosi pečat apsolutnog znanja, ishod kojega nam je sada dobro poznat; ali on također nije opijen ni relativizmom, shvatanjem da sada postoji skoro nezamisliva raznolikost ljudskog samopoimanja i kulture, različitih, međusobno oprečnih tumačenja ljudskog života u formi tehničkog i ekonomskog života gdje materijalna korist dolazi u prvi plan, ili u formi religije, mita, umjetnosti, filozofije itd., filozofski ili teoretski; tu nema trivijalnosti, ili čak prije, trivijalnost je nemoguća.
Filozofsko pitanje čovjeka, fundamentalnih oblika našeg postojanja, života i smrti, rada i upravljanja, rada kao historijskog djelovanja, slobode, potrošnje i proizvodnje, rada kao okvira upravljanja, komunizma kao „sistema historijskog materijalizma“, prisvajanja moći i prijetnje smrću, erotskog općenja i društvenosti, igara – ovo je implicitno dvostrano pitanje. Prvo, to je odbacivanje očiglednog, onoga što se podrazumijeva samo po sebi, onoga što se najvatrenije brani, čak i kada je potpuno groteskno i u suprotnosti sa svim što je pravedno. Kao drugo, to je uvid u ono što nam posreduje stvaranje znanja o čovjeku: sociologija, historija, psihologija, filologija, moralna filologija, etnologija, ekonomija, kulturna geografija,
pedagogija itd. Nema sumnje da su nauke moćne i utjecajne u „potrazi čovjeka za istinskim otkrivanjem samog sebe“. I pored svega ovoga ima dovoljno razloga da se kaže da one nisu u stanju da u cijelosti shvate čovjeka, a to zato jer je zakon nesreće, zakon podjele, zakon otvorene rane unutar nas na djelu u njima. Fink je nesumnjivo imao na umu činjenicu da je filozofija znana čovjeku kao čovjeku: u vremenima duhovne i tjelesne boli, u vrtlogu vremena u kojem živimo, u pustošima i jednoumlju javnih ustanova koje „već znaju previše o nama“. Institucije modernih društava, sa njihovom predodžbom čovjeka, znaju da ne postoji ništa enigmatično vezano za čovjeka; da pronalazimo sreću u očima drugih, u blaženstvu patnje i pokornosti. Jednako kako je Marks povezivao svoju kritiku dehumanizacije sa kritikom cjelokupne historije ljudskog društva, tako bi se i Finkova egzistencijalnao-antrpologija trebala povezivati sa kritikom metafizike, sa hiljadugodišnjom tradicijom koja nas odgaja za egoizam institucija u ovo doba globalnih institucija.