Ustavna pitanja o poimanju suvereniteta u kontekstu procesa donošenja odluka
Abstract
Problematika suvereniteta uvijek nanovo aktuelizira opredjeljenje i ukazivanje na nosioce stvarne moći i vlasti u Bosni i Hercegovini, što povlači kontroverzne stavove i tumačenja ustavne stvarnosti i političkih prilika u našoj zemlji. Suverenitet, kao teorijski pojam, definiran je kao isključivi kvalitet jednog nosioca u tipičnoj modernoj državi, kategoriji u koju ne spada Bosna i Hercegovina, ni po državnom uređenju, ni po političkom sistemu, niti po funkcioniranju državnih institucija. Patološko funkcioniranje anatomski unikatne državne organizacije dovodi do stalno prisutne tendencije odricanja od pravne vrhovnosti, kao determinante unutrašnjeg suvereniteta u korist konačnog tumača Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, te vlasnika tzv. bonskih ovlasti iz 1997. godine, institucije visokog predstavnika. Osnova predstojeće analize koja povlači brojna pitanja jeste komparacija procesa odlučivanja u Parlamentarnoj skupštini BiH i djelovanja visokog predstavnika za BiH od 1995. god. do danas. Opći okvirni sporazum za mir u BiH, u Aneksu 4. i Aneksu 10, dopunjen tzv. bonskim ovlastima iz 1997. godine, navodi dva moguća subjekta donošenja pravnih normi u BiH, čime teorijsku nedjeljivost uvodi u složenu pravnu diskusiju, pretežno nepoznatu teoriji ustavnog prava. Nesumnjivo se pokazuje da institucija visokog predstavnika 1995–2007. godine, zajedno sa odlukama ustavnog tumača, tj. institucijom Ustavnog suda BiH, predstavlja osnovni faktor stvaranja pravnih normi i legislativnog doprinosa faktičkom mijenjanju Ustava BiH te unapređenja determiniranih nadležnosti države Bosne i Hercegovine.Empirijska analiza u ovom radu, također, ukazuje na promjenu težišta i pravca u stvaranju pravnih normi u BiH, jer institucija visokog predstavnika od 2008. do 2011. godine djelimično, a od 2011. godine potpuno, ulazi u fazu i ulogu čistog nadzora nad provođenjem Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH.
