O društveno-političkoj uvjetovanosti obrazovanja u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske uprave
Abstract
U Bosni i Hercegovini prije dolaska austrougarske vlasti školstvo je imalo vjersko obilježje i održavalo se u okviru vjerskih institucija. Ovo školstvo, što zbog vjerske orijentacije, što zbog uređenja, austrougarska uprava nije smatrala osobito vrijednim. Uvođenje kapitalističkih proizvodnih odnosa, razvoj industrije, privrede i društva općenito zahtijevaju obrazovanu radnu snagu, koja može odgovoriti novim društvenim potrebama. Unificirano školstvo koje je u Bosni i Her cegovini počelo 1879. godine pod nazivom interkonfesionalnih škola imalo je za cilj obuhvatiti što veći broj djece svih konfesija podukom u ovim školama. Osnovni cilj austrougarske politike u Bosni i Hercegovini bio je osiguranje stabilnosti i trajnosti njene vlasti. Stoga je bilo potrebno kreirati obrazovni sistem koji bi svojim sadržajem odgovarao ekonomskim, vojnim i političkim ciljevima okupacije. Država preuzima veću brigu o finansiranju i obrazovnom procesu. Obrazovni sistem je svojim sadržajem trebao utjecati na stvaranje novih društvenih vrijednosti, izgraditi osjećaj pripadnosti novoj društvenoj zajednici, opredijeliti pojedince spram sistema vlasti i uspostaviti lojalnost. Budući da pedagoški ciljevi ovise o društvenim ciljevima i društvenim stanjima, velika pažnja u školama posvećivala se kreiranju udžbenika, nastavnim planovima i programima, disciplini učenika, religijskom i moralnom odgoju, te izgrađivanju austrougarske državne ideje u školama. S obzirom na to da je obrazovanje najsnažniji proces socijalizacije, to jest prenošenje normi i vrijednosti jednoga društva putem školskoga sistema, vlasti su imale kontrolu nad svim odgojno-obrazovnim institucijama u zemlji. Nesumnjivo je da su prilikom izgradnje kako osnovnih tako i srednjih škola bili prisutni politički motivi. Kao važan kriterij pri otvaranju pojedinih školskih institucija uziman je konfesionalni sastav stanovništva na području gdje se namjeravalo otvoriti dotičnu školu. Austro-Ugarska je znala da je stabilnost njene uprave u Bosni i Hercegovini ovisila o održavanju proporcionalne ravnoteže između tri različite konfesionalne etničke zajednice. Uvidom u nastavne programe, udžbenike i izbor nastavnog kadra, jasna je uloga školskog sistema u afirmaciji ukupne politike Monarhije. Iako je procent djece uključene u osnovno i srednjoškolsko obrazovanje bio mali u odnosu na potrebe, tokom austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini dogodile su se značajne promjene u sferi obrazovanja. Uvažavajući historijsku i kulturnu tradiciju bosanskohercegovačkog stanovništva, Austro-Ugarska je podizala škole i na mnoge načine pridonosila kulturnom razvoju Bosne i Hercegovine.
