Ujedinjene nacije su pale na ispitu Srebrenice
Abstract
U julu 1995. godine Vojska Republike Srpske je nad Bošnjacima u Srebrenici počinila genocid, a stradalo je oko 8000 Bošnjaka u vrijeme kada je Srebrenica smatrana zaštićenom zonom. Naime, Vijeće sigurnosti UN-a je 16. aprila 1993. godine donijelo Rezoluciju 819 kojom je proglasilo da „sve strane i drugi Srebrenicu i njenu okolinu trebaju smatrati zaštićenom zonom koja se ne smije oružano napadati niti izlagati nekom drugom neprijateljskom činu“. Prva grupa vojnika UNPROFOR-a stigla je u Srebrenicu 18. aprila 1993. Ovo je bila reakcija na izjavu srpskih vlasti 13. aprila 1993. upućenu predstavnicima UNHCR-a da će, ukoliko se Bošnjaci ne predaju i ne pristanu na evakuaciju, u roku od dva dana napasti grad. Do napada nije došlo, ali je u periodu od aprila 1993. do jula 1995. pretenzija Vojske Republike Srpske da okupira tu teritoriju, protjera i likvidira Bošnjake bila sve očiglednija. Početkom 1995. do enklave je uspijevalo stići sve manje konvoja sa zalihama. U martu 1995. Radovan Karadžić, predsjednik Republike Srpske, izdaje direktivu poznatu kao Direktiva 7 u okviru koje navodi da u Srebrenici treba „svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana(...).― Reakcija Ujedinjenih nacija je izostala. Nekadašnji izaslanik UN-a za Jugoslaviju Yasushi Akashi je u više navrata apelirao na Vijeće sigurnosti po pitanju propusta koncepta sigurnih područja, te tražio da se to izmijeni, ali Vijeće nikada nije odgovorilo na to. Nedjelovanje UN-a je ohrabrilo Karadžićeve Srbe da u periodu 6–13. jula 1995. počine genocid. Međunarodni sud pravde u Hagu je genocid presudio 2007. godine.
Ključne riječi: Srebrenica, zaštićena zona, Rezolucija 819, Ujedinjene nacije, Vijeće sigurnosti, Direktiva 7, etničko čišćenje, genocid
