Ironija kao modus kulturalnog pamćenja

Intertekst srednjovjekovnih povelja i epitafa u Dizdarevom Kamenom spavaču

Abstract

U svjetlu činjenice da su uočene veze izmeĐu srednjovjekovnih bosanskih tekstova i pjesničke zbirke „Kameni spavač“ kao opće mjesto ovdašnjeg kritičkog diskursa, može se učiniti iznenađujućim rezultat egzaktne analize koja pokazuje da samo desetak tekstova srednjovjekovnih epitafa i povelja uspostavlja odnos eksplicitne intertekstualnosti (citatnosti) sa pjesmama iz ove knjige. Rad se bavio tim poveznicama metodološki se oslanjajući na klasifikaciju modela intertekstualnosti koju je ponudila njemačka kulturologinja i slavistica Renate Lachmann. Citatni postupak s prikladnom metakreativnom gestom korišten je u slučajevima kada je: [modul a)] prototekstni resurs sam po sebi nudio se kao svojevrsna „konkretna univerzalija“; [modul b)] autorska intencija bila orijentirana ka specifikaciji i ilustraciji određenih ideologema bitnih za Makovu viziju bosanske i općeljudske povijesti. Rezultati analize pokazali su da je Dizdareva intertekstualno zasnovana koncepcija kulturalnog pamćenja u odnosu na bosansku povijest afirmativna onoliko koliko je moguć ironijski otklon od ideoloških konjunktura i redukcionizama.

Ključne riječi: Mak Dizdar, intertekstualnost, citatnost, kulturalno pamćenje, ironija, ideologem „vjerne službe”, demistifikacija povijesti, identitet, prozopopeja