Referendum i demokratska vlast: plebiscitarna demokratija kao prijetnja
Abstract
U savremenim demokratijama različiti instrumenti direktne demokratije imaju status dopunskih političkih instrumenata. Njihova praktična upotreba korespondira sa dodatnim legitimiranjem političkih odluka koje donosi državna vlast. Iako postoji više različitih instituta neposredne demokratije, ipak, političko odlučivanje koje je utemeljeno na referendumskoj participaciji naroda predstavlja njen najreprezentativniji pojavni model u modernoj politici. No, u slučajevima kada je državna vlast inicijator referendumskog odlučivanja, takav javni aktivitet nerijetko je samo konstruirana politička forma koja skriva stvarne namjere političke vlasti, odnosno njenu želju da homogenizira i podredi biračko tijelo kako bi nesmetano mogla manipulirati njegovom voljom. Takve prakse su mnogo učestalije u državama sa slabije razvijenom političkom kulturom. S druge strane, u demokratskim državama čija je politička kultura zrela i participativna – biračko tijelo u ovim režimima vlasti je, u pravilu, obrazovano i adekvatno socijalizirano o političkom procesu – referendumski aktivitet može pozitivno utjecati na demokratizaciju političkog sistema i etabliranje legitimiteta izabrane državne vlasti. Međutim, to ne znači da se u razvijenim demokratskim državama povremeno ne pojavljuju prakse zloupotrebe narodne volje putem referendumske participacije. Referendumsko odlučivanje naroda o pravu na nacionalno samoodređenje ima poseban značaj u političkoj teoriji, dok ovaj vid političke participacije izaziva diferentne kontroverze u političkoj praksi. Stoga, važno je detektirati, demaskirati i identificirati pozitivne i negativne strane referendumske demokratije zato što, u osnovi, bez toga nije moguće prevenirati kontradiktorne prakse koje reduciraju kvalitet ovog modela direktne vladavine.
