Italo Svevo i psihoanaliza
Abstract
„Zenova svijest“ je jedan od najparadigmatičnijih slučajeva utjecaja Freudovih koncepcija na jedan roman, unutar okvira koji prevazilazi italijansku književnost, da bi se nametnuo široj sceni evropske kulture dvadesetog stoljeća. Ono što na određenom nivou ujedinjuje formalnu strukturu romana je definitivno psihoanaliza, kojoj se Zeno podvrgao da bi se izliječio, ne skrivajući ipak svoju perpleksnost u pogledu liječenja. Svevo je bio pod Freudovim utjecajem ali i pod utjecajem druge trojice psihoanalitičara. Riječ je o Wilhelmu Stekelu, koji je bio jedan od prvih Freudovih sljedbenika i koji mu je predložio da organizuje sastanke srijedom, zatim Edoardo Weiss i Renè A. Spitz, koji su sa različitom važnošću utjecali na Sveva, a koje je on imao priliku da posjećuje i da upozna. Ali pored utjecaja ove trojice psihoanalitičara na Svevovo remek-djelo, ne može se isključiti ni onaj koji je imao sam Freud. Svevo je dugo vremena čitao psihoanalitička djela i vjerovatno u njegovom romanu postoji veća važnost data psihoanalizi nego što je on sam to htio priznati. Ipak, poznato je da na kraju romana Zeno negira psihoanalitičko liječenje, sistematski objašnjavajući njegova otkrića, lišavajući ih vrijednosti i deformišući ih. Zeno je u potpunosti udesio vlastite bolesti unutar sebe i one mu garantuju parcijalnu, privremenu ravnotežu koja mu se, nakon psihoanalize, čini kao zdravlje.
