Nauk užasa u 20. stoljeću: Živimo li u mitologijskom horizontu vremena

Abstract

U Evropi želimo čitati one pisce i mislioce koji znaju interpretirati veliku tradiciju ideje slobode u filozofiji. Nije slučajno da je papa Ivan Pavao II nedavno  govorio da je sveti Toma Akvinski izrazio svijest o slobodi i istini, da je bio odvažan i otvoren, da je sudjelovao u dijalogu sa arapskom filozofijom, Averoesom2. U Evropi se ne naslanjamo na psihopatologiju, na shizofreniju povijesti, koja dijeli nedjeljivo, izriče neizrecivo, postvaruje nepostvarivo, mjeri neizmjerljivo; tu je, rekao bih, Bog u egzilu. U Evropi je umjetničko ili pjesničko djelo Poljaka Czeslawa Milosza filozofska fiziognomija, u kojoj se nomos i physis nalaze u skladu. Drugi facit: Prava slobode i ljudska prava jesu jedini put da se očuva projekt ljudskog roda. Mi želimo taj put od cinične strukture, o kojoj govori Gottfried Benn, put društva ravnodušnosti do društva angažmana.3 To nije ravnodušnost prema slobodi ili neslobodi. Ne dovodimo u pitanje to, „ne slobodu samu koje se ni najsiromašniji od nas ne može lišiti.“ Na Zapadu se očekuje kritika zapadnih društava, onoga što nazivamo evropocentrizmom. Ona seže do kritike scijentizma i duha industrijske civilizacije koja, reklo bi se, svakog dana izriče smrtnu kaznu nad više milijuna živih bića i milijuna tona supstancija, prirodnih resursa koji dospijevaju do svojih prirodnih granica. Nuklearna tehnologija na kraju 20. stoljeća najčistiji je i najopasniji napad na strukture socio-biologije, na zatečene strukture materije. Ona je, nažalost, u dramaturgijskom pogledu, tragički prostor znanstveno-tehničke civilizacije, ili „najčistiji uspon polemičke teorije”, „novi tehnološki stupanj unutar polemičke strukture i novi poredak veličina borbenih sredstava za samoodržanje”. S njom su i Zapad i Istok prekoračili prirodnu i ljudsku granicu, povrijedili su i: ono što se ne da izmjeriti i racionalizirati, što se u biti otima bilo kakvom raspolaganju.  Oni su prekoračili prag prirodnih struktura supstancije. Pobjeda o kojoj su sanjali evropski mislioci prije tri ili četiri stoljeća u poznatom stavu: da se priroda može spoznati samo ako se njome gospodari ili raspolaže, ustvari je dospjela tamo „gdje su bile vezane do sada zagonetne sile kosmosa”.6 Ono što sudjeluje u produbljivanju zapadnih društava, u agoniji zapadne civilizacije, jest svakako neprijateljstvo rivalskih društava i država, Naprimjer, u Evropi između Njemačke i Francuske, koje su, istina, danas veoma bliske kao nikada prije, Između njih je iščezlo neprijateljstvo. Ali duhovna bliskost, napose u filozofiji, koja je označavala velike i neponovljive trenutke i prije i poslije Drugog svjetskog rata, ona ne postoji. Prisjetimo se imena: A. Kojeve, M. Merleau Ponty, Paul Ricoeur, J. P. Sartre, A. Camus, A. Malraux, G. Marcel, M, Heidegger, K. Jaspers, Hans-Georg Gadamer, Th. W. Adorno itd. U Aziji očekuju kritiku Zapada, ili kritiku civilizacije koja „provodi razbojnički gospodareći odnos zapadnih kultura prema Zemlji.” Vjerujem da se osnovni iskazi kritike metafizike – najčistijeg i po sebi ambivalentnog uspona polemičke teorije od Descartesa i Bacona, sve do Heideggerovih iskaza o pregorijevanju metafizike (die Verwindung) – mogu uzeti kao veoma produbljeni kritički uvidi u bit metafizike ili u bit najvišeg stupnja polemičke tehnologije. Otkako postoji veoma sofisticirana inteligentna municija, bliži se svom kraju ili svom ispunjenju shizoidna struktura: „državotvorni subjekt i polemički ego samoodržanja“.