Humanizam i njegove percepcije
Abstract
Humanizam je teorijska kategorija ali i praktični način postupanja ljudi u odr eđenim situacijama. Povijest je bogata iskustvom čovjekovog bitisanja, dobra i zla, nade i patnje. Iz tog iskustva uspostavljene su granice čovjekove moći, mjere stvari i
odnosa prema drugim ljudima i prema samom sebi. Iako iskustvena i teorijski utemeljena, misao i praksa postaju humanističke onog trenutka kada ih individua mjeri pr ema sebi i svojim odnosom prema drugom. Humanizam nije samo individualni čin ili akt, već i kolektivno nastojanje da se stvori humanije i pravednije društvo. Teolozi smatraju da je humanizam izvor čovjekovog nastanka i milost Stvoritelja kojim je individua obdarena i ima da postupa u skladu s očekivanjima i nadanjima. Poredak, vlasti, sistem odnosa u društvima različiti su i po svojoj prir odi su prinuda, dakle suprotnost humanizmu i jednakosti. U sukobu i konfliktu želja i nade, potreba i interesa javljaju se različite kategorije koje imaju smislen poredak stvari koji je uvijek omeđen normom. Norma je tako mjera humanizma,a ne moć kojom raspolaže aparat prinude. Ono što uspostavlja vrijednosni sistem ogleda se u ideji i praksi humanizma. Najsnažnije se manifestiraozkrakademski humanizam, koji prednjači po svojoj veličini i odvažnosti u izricanju ali i prakticiranju vrijednosti koje ima jedinka u sistemu nametnutih odnosa. Obrazovni humanizam dio je akademskog čina koji je danas u usponu, ali i u praktičkim izvedbama u stalnom padu. Oblikovanje čovjeka na društvenim vrijednostima predstavlja cilj društva, ali i porodice. Zato su svi subjekti društva uključeni i na neki način čine osnovu obrazovnog humanizma. Danas su izgubljene vrijednosti čovjeka i njegov humanitet, na djelu je nasilje ili moć kapitala. U tim novim odnosima čovjek je u praznom prostoru, koji treba iznova popuniti vrijednostima koje će biti humanističke, jer bez njih čovjek ne može opstati niti društvo funkcionirati.
